“A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.” (Mt 16, 18-20)
22.2. zapadna liturgija slavi blagdan Katedre svetog Petra. Riječ je o vrlo staroj tradiciji, potvrđenoj u Rimu od IV. stoljeća, kojom se zahvaljuje Bogu za poslanje povjereno apostolu Petru i njegovim nasljednicima.
Riječ “katedra” doslovno označava biskupsko nepomično sjedalo, postavljeno u crkvu majku neke biskupije, koja se stoga i naziva “katedrala”, te je simbol biskupove vlasti, a posebice njegova “učiteljstva”, to jest evanđeoskog nauka što ga je on, kao nasljednik apostola, pozvan čuvati i prenositi kršćanskoj zajednici. Kad biskup preuzima odgovornost za mjesnu Crkvu koja mu je povjerena, on, noseći mitru i pastirski štap, sjeda na katedru. S toga će sjedala, kao učitelj i pastir, voditi hod vjernika u vjeri, nadi i ljubavi.
Koja je, dakle, bila “katedra” svetoga Petra? On, izabran od Krista kao “stijena” na kojoj će biti izgrađena Crkva (usp. Mt 16,18), započeo je svoje služenje u Jeruzalemu, nakon Uzašašća Gospodinova i Duhova. Prva “stolnica” Crkve bila je Dvorana Posljednje večere, te je vjerojatno da je u toj dvorani, gdje je zajedno s učenicima molila i Marija, Majka Isusova, posebno mjesto bilo namijenjeno Šimunu Petru. Nakon toga Petrovo je prebivalište postala Antiohija, grad smješten na rijeci Orontu, u Siriji, koji je u ono doba bio treće središte Rimskoga Carstva, nakon Rima i egipatske Aleksandrije. Petar je bio prvi biskup toga grada, što su ga evangelizirali Barnaba i Pavao i gdje se “učenici najprije prozvaše kršćanima” (Dj 11,26). Čak je i Rimski martirologij, prije obnove kalendara, predviđao posebno slavlje Petrove katedre u Antiohiji. Odande je Providnost dovela Petra u Rim, gdje je mučeništvom zaključio svoju trku u službi Evanđelja. Stoga rimska stolica, koja je primila najveću čast, primila je i zadatak što ga je Krist povjerio Petru, da bude u službi svih mjesnih Crkava za izgradnju i jedinstvo cjelokupnog Naroda Božjega. Rimska je stolica tako priznata kao ona koja pripada Petrovu nasljedniku, a “katedra” rimskoga biskupa počela je predstavljati katedru apostola što ga je Krist zadužio da pase čitavo njegovo stado. To potvrđuju najstariji Crkveni oci, poput primjerice sveti Irenej, lionski biskup, koji u svojoj raspravi Protiv hereza opisuje Rimsku crkvu kao “najveću i najstariju, priznatu od sviju;… utemeljenu i ustrojenu u Rimu po dvojici najslavnijih apostola, Petru i Pavlu”; te dodaje: “S ovom se Crkvom, zbog njezine osobite nadmoći, mora uskladiti sveopća Crkva, to jest vjernici koji se nalaze posvuda” (III, 3,2-3). Tertulijan, sa svoje strane, izjavljuje: “Ova Rimska crkva, koliko li je blažena! Sami su joj apostoli, svojom krvlju, ulili sav nauk” (Propis heretika, 36). Katedra rimskoga biskupa predstavlja, stoga, ne samo službu rimskoj zajednici, nego i njegovo poslanje u predvođenju čitavoga Naroda Božjeg.
Slaviti “Katedru” Petrovu znači, stoga, pripisati joj snažno duhovno značenje, te u tome prepoznati povlašteni znak ljubavi Boga, dobroga i vječnoga Pastira, koji želi okupiti čitavu svoju Crkvu i voditi je putem spasenja. Među tolikim svjedočanstvima Otaca, želio bih ovdje iznijeti ono svetoga Jeronima, preuzeto iz jednoga pisma napisanog rimskom biskupu, a osobito zanimljivo, jer izričito spominje upravo Petrovu “katedru”, predstavljajući je kao sigurno pristanište istine i mira. Ovako piše Jeronim: “Odlučio sam se posavjetovati s Petrovom katedrom, gdje se nalazi ona vjera što su je usta Apostolova uzvisivala; dolazim sada tražiti hranu za svoju dušu ondje gdje jednoć primih odijelo Kristovo. Ne slijedim neki drugi primat, nego onaj Kristov; stoga se stavljam u zajedništvo s tvojim blaženstvom, to jest s Petrovom katedrom. Znam da je na ovoj stijeni utemeljena Crkva” (Pisma, I, 15,1-2).
Kateheza pape Benedikta na općoj audijenciji, u srijedu 22. veljače 2006. (www.vatican.va)