Prijenos tijela blažene Eufemije

U vrijeme cara Decija Cezara, kada je nebrojeno mnoštvo kršćana na svim stranama po svemu svijetu grnulo u nebesku domovinu kroz razna mučenja, živjela je neka vrlo sveta žena po imenu Eufemija, rodom Rimljanka. O njoj povijest njezina mučeništva izjavljuje da je u dobi od petnaest godina podnijela mnoga tjelesna mučenja, i da joj je tako, po preminuću njezina tijeka, duši dano mjesto u nebeskom stanu.

To dakle posve netaknuto, Bogu omiljeno tijelo bogojaznica neka časno pohrani u kamenu raku što ju je odavno bila uzela izrađivati. Ne zna se pak da li zbog stiske pogubnog progonstva ili nepoduzetnosti žitelja, već rečena raka s časnim tijelom ne bude za dugih vremena ni sjajem crkvenoga prostora ograđena ni smjernošću dužne počasti i štovanja razglašena; nego je položena ozgor na neku golemu hrid, a nejednoliko strmenita vanjština hridi ukazivala se u tjelesnim obličjima. Ona divota pronađenoga kamena što je iz njegove nutrine blistala otkrivala se nutarnjim očima u ljudi.

Doista nitko mudar ne može držati da je to bivalo ikako drukčije do li tako što žitelji onoga grada, mlitavi u žaru za prosvjetljenjem o onom što je pravedno i Božje, nisu ničim zasluživali da ih obasja to silno svjetlo, bilo jer ništa nisu marili za Boga ili zbog oskudice dobrih djela. U bolesti im, naime, izvor zdravlja bijaše na domak ruke, no ne umješe potražiti ljekovit napitak u samom valu preslavnoga vira.

Bijahu se najzad, kako rekosmo, odvrtjeli godišnji tijekovi za kojih slijepost njihove vjere nije zaslužila biti potaknuta potražiti okrepu nebeskoga lijeka; a onda Svemogući Bog odluči svjetiljku što je i suviše dugo čamila u mraku pod vaganom, postupanjem neobjašnjive si moći otvoriti ljudskim pogledima, kako bi Njega, sveudilj slavna u svojim svecima, većma častili i hvalili jezici smrtnički na zemlji dok Mu ne prestaju ugađati glasovi neumrlih na nebesima.

Bijaše, dakle, to u vrijeme cara po imenu Otona što je, vele, prvi od švabskih kraljeva u ruke uzeo državno kormilo u Italiji: kamena se raka tada nadvijala na strmenitoj stijeni pored široke morske pučine, a ona ju je već rečena, vrlo sveta udovica imenom Eulalija potajice čuvala svojim bdjenjima. A kad je došao željeni dan, dok se naglo bližila noćna tmina, val s pučine, mimo običaja u ljetno doba koje je tada bilo, umah uzavre a raka se od udara vrtložita i olujna mora, iako je nije otiskivao nikakav južnjak, pokrene i polako uputi dolje k obali kao prevožena niz neke stube – tako te bi onaj mlitavi puk, da je u njega pune mjere pameti i razbora bilo, bez ikakve sumnje bio zapazio kako je poslušno more sveti teret tijela rado primilo na svoja pleća.

I tako, dok se val morki nadimao, krševiti onaj vršak na kojemu je raka bila zapela zaštropota iznenadnom lomnjavom a otkinuti neki dio njega popusti pod teretom na sebi, tako da su tresak od mrvljenja hridine začuli neki okolni ljudi. A kada su oni, presenećeni lomljavom i praskom, brže-bolje dohrlili vidjeti što je na stvari, zapanjeno su se čudili kako je gromada nada sve čvrste hridi tako neočekivano, bez ikakva ljudskoga udaranja, prepukla, dok su za raku što su je vidjeli gdje je srnula nizbrdice mislili da će ondje stati nepokretna zbog goleme težine. Ali i Svemogući Bog, čiju moć niti ljudska odluka vodi niti tuđa samovolja osujećuje, raspršio je i izjalovio to njihovo mišljenje; svoju je pak namisao, koja zauvijek ostaje, dokazao kao neizbježivu. Pa je tako smireno nevrijeme nad uzburkanim vodama na sebe uzelo težinu mramorne grdosije, koju ni križna jedra ne bi bila pomaknula, a ni drvena lađa, da bi je, međutim, krotke ruke poslušnih valova odnesle na unaprijed joj dosuđeno mjesto.

Neobjašnjive li moći Otkupiteljeve! Kada god on zapovjedi, svaki se stvor oslobodi okova svoje naravi, pa se tekuće prometne u suho, u lagano se perje promijeni što je od mramora. Ta on je svojim učenicima rekao: “Jaram je moj sladak a breme moje lako”. Dok je, naime, razumska bit njegova pristala na pokornost, zašto je bijedno biće čovjekovo s prijezirom uskratilo priznanje zapovijedi vlastitog Darovatelja? Nije žestina morske pučine bila kadra neposluhom naudili ovoj svetinjom opterećenoj lađi od mramora, koju je unutrašnja ruka kormilarova nevidljivim veslom vodila. Jer lađa ljudskim kormilima dovođena sobom štiti što je u njoj smješteno ne dajući bijesnu moru ili uzduhu da to unište. Mramorna pak ova lađa hrlila je štićena teretom što je u njoj bio, njegova joj je, naprotiv, potpora trebala. Jer da u njoj nije bilo divnoga blaga onog tereta, prije bi bila u dubine morske propala nego se po blagim povjetarcima morske pučine domogla.

Najposlije se čudesna ta kamena lađa po ravnu tragu, stršeć nad površinom mora, na ležaju od mramora uputi u predodređenu joj luku te je nošena moćnom silom pristigla do nekog otoka uz padinu brda Crvenim zvanoga zbog prolivene krvi mnogih svetaca, i onamo je unišla na hrid bogomdanim usjekom u brdo. Pa kad je u osvit dana s Crvenoga Brda sišlo mnoštvo žitelja, po svom običaju, k moru krenuvši, odmah spaze gdje se valjaju toliki valovi strahovite oluje kolike nikad prije toga ne bijahu, činilo se, doživjeli. Dok su često poglede svraćali na uvalu pod brdom, ukaže im se svjetlost toliko sjajna i blještava usred morskoga vihorenja da su se s raznolikim ganućima divili silini prizora. A ona visoko uzdignuta raka ukazivala se u svjetlosti što je svud oko nje blistala ploveći poput broda. Dok su se oni tako upinjali da sve to pronicavim pogledima odgonetnu, raka, kao na nekom plovilu, pristane uz hrid, iziđe ravno na neki humak uza zidinu na rečenom brdu, s vanjske strane utvrde, te se smiri na neveliku zaravanku. Odmah se stišaju udarci vjetra a nabreklo se i olujno more povuče u svoje uobičajene međe; tako da je mimo svake dvojbe bilo očito: građa se tekućih počela i shodno ukrutila da bi ponijela kovčeg s Božjim teretom, i na djelu prikladno iskazala susretljivom da na sebe primi dragocjenost blaga bez premca.

Glas se o takvu čudu stane širiti diljem istarskoga kraja. Iziđe svekolik puk obojega spola naužiti se pogleda na taj neviđeni prizor. Mišljenje onih koji su se okupljali jako su se razilazila, ali je svatko o onom čudesnom teretu zajednički smjerao da bude neodložno odvezen u utvrdu. Međuto su neki mudri i vrlo sveti ljudi, dvojica od više njih, jednomu bilo ime Lefard, onom drugom Genezije, dugo boravili i vrlo svetim životom živjeli u izbama na otoku u moru, na kojem su vrlo mnogi blaženici povezani sa svojim družbama i s Bogom jatimice. Oni su čuvši glas radosno, skupa s najvećim dijelom svoje subraće, izišli misleći da će za svoja mjesta molitve steći kakav djelić onog svetog blaga. Odmah bude sazvano vijeće, svi su se trudili nagovarati da se njima s valjanošću tu raku što se čudom dovezla na morskim valovima požure bez krzmanja prenijeti na Otok molitava. I tako skupivši snage i odlučnost narod i svećenstvo, koristeći se raznim pomagalima, to jest mnoštvom vozova, konopa i volovskih parova, uzmu se uz velike napore napinjati prsima i mišicama ne bi li raku s nepoznatim darom ponovno vratili na more, te je svojom voljom odvukli na prihvaćena mjesta. Međutim, kako je Bog Svemogući odredio da će ona ostati na inom mjestu svoje dike, ta što je netom, kao da je od perja lakša, plutala na uzbibanim valovima tjesnaca, otešča tada s toliko tvrdoće, što više, tako zapne kao da je korijenjem u zemlju urasla, pa je ona golema četa ljudi nikako nije bila kadra izvući.

I kad su zbog tih poteškoća zastali u svom naporu, uznastoje pridignuti poklopac što je bio prekrio raku, ne bi li vidjeli što se nalazi unutra. Ipak ni to ne uzmognu ni na koji način izvesti.

Nakon što njihovo nastojanje najposlije nije ničim urodilo zbog prevelike duševne presenećenosti, a i večer se približavala, vratiše se svojim kućama, dok je raka ostala nepokretna na onome humku. Poslije toga, kad je već nastupila noć, neka vrlo pobožna udovica, bistra žena nakanjena uporno noću i danju ustrajati do Božjega proročanstva, nalazila se tada podno već rečenoga grada. Za nju se priča da je vidjela prikazu presvete Božje djevice i da je za samoga ukazanja neki glas rekao: “Evo, molitva se tvoja uzdigla do Nebesnika; nego hitro ustaj, siđi malo niže, do mjesta gdje miruje raka i uzmi sa sobom dvije krave junice koje su ti udijeljene po Božjem milosrđu; da se obistini što je rečeno: djevice odnose djevicu. A kad stigneš onamo gdje ćeš vidjeti golem teret, ne pokolebaj se i ne boj se. I osobitim riječima zazovi pomoć Boga neizmjernoga te ove junice lagano upregni da pokrenu mramorno breme, i uprežući ih Bogu se mogućemu i silnomu pomoli neka, po zaslugama presvete djevice i mučenice Kristove Eufemije što se unutra krije, svojom desnicom pomogne prenijeti ga do sljedećeg počivališta”. Te i druge stvari kao u snu poslušavši, prepobožna ona žena hitro se probudiv razmišljala je kako se ovo nipošto ne može obaviti na udoban način, nego je skrbna i upućena bez krzmanja pokušala sve izvršiti; pa je zazvavši zaštitu nebeskih i zemaljskih sila i suzno zaklinjući svu družbu, uzela marljivo nastojati da bi već napomenutu raku, u skladu s viđenjem, uzmogla prevesti do naznačenoga joj mjesta. I nakon što je prikazala post te izmolila Božju pomoć, s najvećom je pobožnošću pohrlila na željkovani posao. Počne, dakle, nesigurno pokušavajući i gradeći neke umješne zamisli; kad je pak mramornu gromadu, da bi je pomakla, svezala konopima, i kad je pognala obje u par ujarmljene kravice, ove čudesno povuku naprijed a raka ih je tako slijedila te se moglo činiti da s njima stupa samohotnim koracima, dok nije dovezena podno vrha prije rečenoga brda. Međuto je nevrjednik neki, očekujući pomoć svetoga nada sve tijela – što Bog nije htio, htio je za nj odmah ondje kaznu – srnuo prema ispriječenomu mnoštvu: sve mu kosti budu smlavljene pod silinom rake, i tako ga na onom istom mjestu ostave kao mrtva.

No Bog Svemogući, sveudilj slavan u svojim svetima, nije htio sjene na čudu presvete djevice; htio je na tijelu punom lomova i rana od golema kamena čudesima očitovati kako zasluge svetičine dotičnomu vraćaju prijašnje zdravlje, uz pomoć Njega koji satrvene uspravlja a polomljene zacjeljuje.

Čuvši, naime, gledatelji iz puka, okupljeni s raznih strana, kako onaj vapi neobično glasno vičući, svi su kao jedan umuknuli da bi počuli što on to govori. On je pak vikao, izgovarajući riječi još mnogo gromkije: “Ovo je djevica Božja izabranica, dragocjena u očima Božjim; njezinim se robom izjavljuje, ona me, Eufemija, izbavila”. I čujući baš to, dođu, prihvate ga u čudesni plašt te s počašću odnesu onamo gdje će vidjeti Svetičino tijelo. Bude pak, kao po milosrđu svete nada sve djevice, dopušteno ono što je bila Božja volja: to da on opet bude posvema zdrav i čitav.

Nakon što se to pročulo, svećenstvo i narod pulski, po svoj zemlji na daleko i široko, brzo dohrle te podignu poklopac rake i ugledaju tijelo preblažene djevice i mučenice Kristove Eufemije, neraspadnuto, plaštevima urešeno, kako je bilo očito nazočnima i svima što su se divili. Pored tijela nađu zapis; sadržajem je tom zapisu bila slavna pobjeda blažene Eufemije u njezinoj mučeničkoj borbi i patnji. U narodu zbog toga zavlada divno klicanje od radosti, veselja i miline na svim stranama, i od toga klicanja nastane punina zahvaljivanja: izvikivali su se poklici slavodobiću Gospodnjemu zbog novine čudesnoga znamenja, prinosili su se darovi u znak počasti djevici i mučenici. Najposlije, nakon što se raka tijekom nekoga vremena zadržala na istome mjestu, pored neke male crkve, narod donese odluku da se od kamene građe oko časne djevičine rake podigne neka velika i dostojna zaštitna građevina, koja će obuzdati ono preveliko naviranje javnih povorki; pa su tako, donijevši tu odluku, na čast Božju i Njegovoj Svetoj Majci te blaženoj Kristovoj mučenici Eufemiji dali izgraditi baziliku. I s golemim su veseljem i u općem radovanju, danima i noćima ne prestajući moliti, odavali počast na mjestu gdje je Gospodin naš mnogo puta svu silu znakova i čudesa pokazao.

Proslavili su pak taj vrlo sveti dan u nastupajućem mjesecu srpnju, dana trinaestoga, u vrijeme kraljevanja Isusa Krista, Gospodina našega, i to u godini od Njegova rođenja osamstotoj. Njemu slava i moć u nedogledne vijeke vjekova. Amen.