Povijest izgradnje crkve sv. Eufemije

Galerija2Rovinjsko se stanovništvo iz godine u godinu sve više povećavalo, a crkva se od 950. god. nije obnavljala što je sada bilo više nego neophodno.

U XVI. st. srednjovjekovna crkva pretrpjela je brojna popravljanja i restauracije, toliko da se na početku XVII. st., u doba dobrih ekonomskih prilika i znatnog demografskog povećanja, pomislilo crkvu proširiti i učiniti je privlačnijom.

Do početka XVIII. st. oko crkve i njezinog zvonika protezalo se prvotno groblje. Rovinja koje je imalo ulaz s ulice Grisia, gdje se nalazio toranj kroz koji se ulazilo na groblje, ali je razrušen radi proširenja nove crkve. U doba kada je počela gradnja crkve, Rovinj je smatran “istinsko i potrebno predziđe venecijanske plovidbe”. Rovinj je1748. godine brojio oko 8500 duša. Stara je bazilika nadograđivana u XVII. st., postala premalena. U blizini crkve prema sjeveru nalazila se kanonička kuća koju je 1548. god. restaurirao biskup de Nores i razrušena 1850. god. Na ulaznim vratima crkve s njene unutrašnje strane dao je napisati: Ove kuće Cesara de Noresa, porečki biskup, za svoje potrebe i svojih nasljednika i naroda Rubinuma napravio je milost u Gospodnjoj godini 1584.

Dana 8. 12. 1720. na zahtjev građana, pod predsjedavajućim Giovanniom Premarinom skupilo se Gradsko vijeće, te je zaključilo: “Skučenost kanoničke crkve Sv. Eufemije, naše župe, nije u mogućnosti primiti ovaj narod koji je porastao u nedogled. Starina iste crkve, kojoj sa svih strana prijeti propast, nije sigurno utočište pobožnosti; iz toga proizlazi da ona udaljuje župljane zbog uskosti i opasnosti. Što je još gore, najviši Bog nije cijenjen kako mu dolikuje, a zbog nenatkrivenog svoda crkve s kišom u prostor crkve dospijeva smeće i nagrđuje sv. oltar. Stoga je potrebno izgraditi novu crkvu, doličnu veličanstvu našeg Boga i udobnu pobožnosti našeg naroda. Za ovo djelo puno milosti potrebne su dvije stvari: novac za ogromne troškove izgradnje i vodstvo za ovaj veliki pothvat. Stoga se prvo treba obratiti jednom fontiku koji je i prije u sličnim situacijama dokazao veliku ljubav. Fontik je dobro opskrbljen bogatim kapitalom kojeg je izvukao iz naših imanja; zato bi iznos od 2000 dukata za ovaj fontik bio neosjetljiv…”

Gradsko vijeće je 23. 1. 1724. dogradnju crkve najprije dozvolilo svećeniku. Tada se reklo da će se podići crkvu blizu zvonika, do ulice Grisie, blizu crkvice Sv. Josipa. Vjernici su intervenirali do Općine, da nova crkva ne bude samo s jednim brodom, nego da bude trobrodna, kao ona stara i veća, kako u dužini tako i u širini. Punomoćnici su tražili od Venecije dozvolu da sruše dvije kapele blizu stare crkvice Sv. Uršule (1724.) i Sv. Roka (1725.) “jer su smetali podizanju pročelja nove crkve”, ali su se obvezali podići u novoj crkvi dva oltara posvećena ovim svecima.

Uprava gradnje prihvatila je najprije model venecijanskog arhitekta Giovannija Scalfarotta, jednog od Longheninih epigona, zapravo avangardista neoklasicističkih težnji u sakralnoj arhitekturi. Međutim, kad su Rovinjani tražili da modificira projekt, on nije prihvatio njihove sugestije. Budući da je skupo naplaćivao posjete Rovinju, punomoćnici ovog projekta odlučili su 13. 4. 1724. otpustiti ga, davši mu 80 dukata za sve njegove usluge, uračunavši i nacrt, i putovanja; umjesto njega uzeli su učitelja Giovannija Dozzija koji je već radio u Rovinju na projektu modifikacije građenja. Pored njega bili su uposleni renomirani kipari oltaristi, štuketeri i duborezbari iz Venecije. Tako je počela gradnja Sv. Eufemije, najveće istarske barokne sakralne građevine poslije koparske stolnice.

Postavljen je i prvi kamen 8. 5. 1725. Prvi dijelovi crkve koji su bili gotovi već 1728. god., bila su sva tri kora iza glavnih oltara koje je blagoslovio mons. Pietro Grassi[15] održavši sv. misu na oltaru svetice. Kako su zidovi čitave crkve bili već visoki, odmah je prenesen sarkofag sv. Eufemije na mjesto gdje se i danas nalazi.

Našla sam podatak da je Nicolo’ Darliguzzo, zvan “Lagna”, koji dugo nije mogao hodati, čudom prohodao kad je postavljen sarkofag na svoje mjesto.

God. 1733. razrušen je krov kapele sv. Mihovila kako bi se izjednačilo zemljište na jugu crkve. Ova domišljatost dozvolila je da se održe netaknuti pod i zidovi perimetra crkvice, čija je udubina iskorištena za gradnju grobova na otvorenom.

Završen je i bočni brod i blagoslovljen 1. 8. 1734., dok su glavni i drugi bočni brodovi bili gotovi i blagoslovljeni 23. 12. 1736. Drveni su oltari zamijenjeni kamenim, mramornim, a isklesao ih je arhitekt i kipar Girolomo Laureati iz Venecije i bili su uzdignuti 1741. god. kararskim mramorom, od klesara Ambrogia i Alvise Tagliapietra[17], a na glavni oltar položili su kipove sv. Jurja, sv. Marka i sv. Roka.[18] Iste godine, 21. travnja, porečki je biskup Mazzoleni blagoslovio tri velika kipa na glavnom oltaru, sv. Jurja, sv. Roka i sv. Marka.

Trebalo je 11 godina da crkva bude dovršena. Giovanni Berengo zvan “Napolachi” iz Venecije 1750. god. dovršio je izradu stropova za cijelu crkvu jer je bio i vješt rezbar, isklesao je i zborne klupe za što mu je kaptol isplatio 200 dukata. Između brodova i korova dodan je međuprostor koji je u uzdužnoj osi u organskoj vezi s glavnim i bočnim brodovima, njegov je svod kao i svod svetišta ukrašen štukaturama venecijanskog majstora Giovannija Lattuge. Ove su štukature naglasile raskoš kultnog mjesta i pojačale liturgijsko značenje glavnog oltara.

Nabavljene su orgulje, koje su prvi put zasvirale 15. 9. 1754. uoči blagdana sv. Eufemije. Za crkvu je od velike važnosti dan 11. 9. 1747. god. Tog znamenitog dana monsignor Gaspar de Nigris, porečki biskup, proglasio je ovu crkvu “insigne” – čuvena, znamenita, pa je za vječno sjećanje postavljena spomen ploča u koru iza glavnog oltara, na zid s desne strane:

D.O.M. ecclesiam istam primum locum obtinentem post. Primam dioces coeterisque auctam prorogativis esse vere insignem Gaspar de Nigris episc. Parentin. Publico exarato instrumen. Declaravit atque habendam jussit III. ID. Septem. MDCCXLVII ejusd. canonici mem. cur. An. Dom. MDCCLVII

Druga važna uspomena ovog posvećenja su medalje koje su, na račun crkve, kovane u Rimu, 26. 9. 1756. god. Na jednoj strani medalje su sv. Juraj (na konju koji kopljem ubija zmaja) i sv. Eufemija (između lavova i s gradom Rovinjom u desnoj i palmom u lijevoj ruci), a s druge strane je natpis u spomen oba zaštitnika:

Porečki biskup, Gaspar de Nigris darovao je renoviranu crkvu sv. mučenice Jurja i Eufemije Rovinjcima, Gospodnje godine 1756.

Istog dana je zlatna medalja dana biskupu Negriju i gradonačelniku, nekoliko srebrnih podijeljeno je uglednicima i najzaslužnijim dobročiniteljima, a one od mesinga bile su podijeljene narodu, a jednu od tih je posjedovao i kanonik Caenazzo. Spomen ploča o tom velikom događaju uzidana je s lijeve strane kora na crni kamen pozlaćenim slovima i okvirom od žutog mramora:

Deo optimo maximo templum hoc SS. martyribus Georgii et Euphemiae tandiu dicatum sed vetustate consumptum communitas Robinensis publico privatq. Aere collato in nobiliorem formam restituit Gaspar de Nigris episcopus parentinus rite consecravit die XXVI septembis an MDCCLVI

Na zvonik je stavljen novi kip od izbočenog bakra i okretljive sv. Eufemije. Crkvu je posvetio biskup Poreča, Gaspar de Nigris. Sarkofag svetice koji je bio u apsidi iza oltara, njoj posvećen, obrubljen je mramornim balaustrom koju su izradila braća Vicenza i G. B. Vallonija, iz Manigaoa, 1758. godine.

Godine 1762. zadovoljni onime što je arhitekt Dozzi učinio povjerilo mu se i ukrašavanje pročelja, koje nije bilo dovršeno jer su nedostajala sredstva. Tek je 1861. godine na izmijenjen crtež, ovaj posao zgotovio ing. arh. Giacomo Depozzo koji je projektirao novo oblaganje pročelja, dovršivši ga tek 1865. god. Oko toga se posebno zauzimao kanonik Antun Onofrio, koji je kasnije, 1883. god. naručio i dekoracije kapela Presvetoga Sakramenta i sv. Eufemije, te dijela stropa.

I tada je skinut s pročelja nadgrobni spomenik otkriven 1774. god. koji je podsjećao na podestata Alvise Constantini, umro u Rovinju 1552. godine.

God. 1762. nova, tek izgrađena crkva napunila je svojih 26 godina i unatoč odličnom unutrašnjem stanju, vanjsku stranu crkve trebalo je žurno restaurirati. Narod je od opunomoćenika to i zatražio, ali je odgovor bio da su troškovi porasli i da to sada nije moguće izvesti. U knjizi izgradnje crkve stoji:

” …troškovi nove izgradnje porasli su na 288.384 mletačkih lira; troškovi tri glavna oltara na 22.337,19 m. lira; troškovi orgulja na 5.890 m. lira; za novu bakrenu statuu na 7.075 m. lira … a ukupni troškovi iznose 330.927,21 m. lira i to bez ubrajanja mnogih drugih neznatnih i manjih troškova…”

Upoznat s ovom nemogućnošću narod je odlučio pridonijeti obnovi tako da se godišnje skupljaju prilozi žetava, da se pridonosi 1 “libbra” maslinovog ulja, da ribari na svakih 20 “miara” srdela daju jednu i da bratovštine isplate onoliko koliko im dozvoljava godišnji višak. Bratovština Majke Božje od Turnine, obvezala se da će svake godine davati 400 lira sve do završetka radova. Prikupljanje novaca trajalo je 18 godina u tijeku kojih su ponude ponekad bile više no bijedne. God. 1780. skupilo se 128.000 lira i izvršila se obnova fasade. Za to je bio zadužen arhitekt Simon Battistella čiji je nacrt prihvaćen za oblaganje kamenom južnog dijela zida. Oblaganje je završeno samo do malih ulaznih vrata, jer za uređenje pročelja njegov nacrt nije prihvaćen.

Na akrostisima koji se nalaze na glavnim arhitravima vratiju Presvetog Sakramenta nalazimo natpis:

XV IVL ostIa saLVtarla oVE In CeLIs eXpanDVnt ostIVM

i sv. Eufemije:

II FEB VIDerVnt oCVLI nostri saLVtare tVVM,

Općina je 1733. god., u znak konpatronata, dodala još jednog na onog s ulazne strane:

sVper MVros tVos rVbIne ConstItVI CVstoDes.

Na arhitravu glavnih vratiju isklesana je:

Deus qui operatur in suis haec omnia ipse incepit ipse perfecit,

iznad koje se nalazi duga epigrafa koja podsjeća restauraciju pročelja započetu 1861. god.

Na južnom pročelju nalazio se uzidan fragment četverouglastog stupa (s čokotom, ali nemoguće je točno datirati; možda iz IV. – VIII. st.) i dio skulpture s romaničkim zapletom.

Crkvu se htjelo uljepšati i transformirati u jedno od važnijih mjesta hodočašća, tako da su sadržaj i struktura veličanstveni, raskošno ukrašeni baroknim stilom u unutrašnjosti. Prostorom dominira deset stupova koji otvaraju dvije serije od šest svodova iznad kojih se nalazi jedan masivan vijenac, rastavljen u tri broda od kojih je srednji uzdignutiji.

Rasvjeta je dobro riješena pomoću 17 polumjeseca raspoređenih sa strane po zidovima, ali i s bočnih strana i na tri kora. Jedan trak sunčeve svjetlosti u Sv. Eufemiji trenutačno zna izmijeniti čitav ugođaj trenutku prostora i oplemeniti opremu, slike, kipove kao i polikromiju impozantnih oltara.

Dekoracije na freskama kora i prezbiterija Presvetog Sakramenta datiraju iz 1883. godine. Možemo vidjeti na zidovima: Mana u pustinji i žrtva Melkisedeka, na stropu kora krunjenje B. D. Marije; a na zidu onom od prezbiterija nalazimo prvih četiri doktora latinske crkve. Iza oltara sv. Eufemije na zidu je dolazak sarkofaga u Rovinj s crkvom Sv. Jurja i s druge strane njezino mučeništvo u amfiteatru s lavovima, a na stropu kora njezina slava, na onom prezbiteriju četiri doktora grčke crkve. Sve je to naslikao Leonardo Rigo iz Udina, s ukrasom i arabeskom, lažnim zlatom ostvario je Giovanni Bino iz Trsta.

Unutrašnjost crkve veoma je bogata srebrninom, kandelabrima, a veliku vrijednost imaju 3 slike koje se sad nalaze u Gradskom muzeju na restauraciji zbog velikog oštećenja.

Ugledna je i zbog svog bogatog pokućstva, svetih predmeta i srebrnine: kasnogotički kalež iz XV. st., pokaznice iz 1769. i 1770. god., piksida, baldahin sa srebrnom motkom, relikvijar u kojem se nalaze pojas i prsten nađen na tijelu svetice iz XV. st., šest svijećnjaka s podlogom lavskih šapa iz 1736. god. Od liturgijskog ruha je pluvijal iz XVIII. st., križ za pluvijal, misnica iz XVII. st., procesijski križ iz XVIII. st. Za vrijeme velikih blagdana može se vidjeti dragocjen srebrni ukras za oltar Presvetoga Sakramenta (sl. br. 10.). Zahvaljujući pečatu Venecije i školi Presvetog Sakramenta Zuane Cibibina i Michiela Suffici, iz XVIII. st., povećali su bogatstvo Sv. Eufemije svojim rukotvorinama na zlatu i srebru. Riznica bi bila obilnija da velik dio srebrnine nije oduzela francuska vlada.

Veličina crkve: dužina s vanjske strane iznosi 51,11 metara, a širina s vanjske strane je 30,26 metar. Srednja lađa je visoko 17,71 metar, druge dvije visoke su 10,11 metara.

Ispred same crkve nalaze se trideset i četiri nadgrobna spomenika iz početka XVIII. st., da bi se kasnije nastavio na prostranoj nizbrdici jugozapadno od crkve. Taj je dio privremenog groblja opasan zidinama 1782. god. i sagrađene su stepenice. Kasnije je groblje prošireno s katom niže i sazidan. Na groblju Monte pokapalo se do 1898. god. kada su na lokalitetu Laste započeli radovi za konstrukciju sadašnjeg grobljas crkvicom otkupitelja, građena 1906. god. Nekadašnje groblje Monte postalo je 21.10.1936. gradski vrt s još postojećim stepenicama. Danas se tu mogu vidjeti stupovi i nadgrobni spomenici starih vremena.

Ova nova zborna crkva predstavlja jedan od veličanstvenijih spomenika, veoma važan za drugu polovicu arhitekture svetog baroka u Istri. Njezina se veličina dobro uklopila u urbanističku strukturu grada Rovinja, dominirajući sa svojom baroknom nježnošću i elegantnim zvonikom koji je uspio ući u sadržaj crkvenog tijela, pomalo stisnut.